Uz Kafu logo

Čas kada se budimo zajedno – Kirmen Uribe

Kafa sa prijateljimaRazonoda

Autor: uzkafu

Kirmen Uribe je jedan od najperspektivnijih pisaca sa španskog govornog područja. Rođen je u Ondaroi u Baskiji 1970. Piše na baskijskom jeziku i u njegovoj književnosti jedan od najčešćih motiva je upravo zemlja njegovog porekla. Kirmen Uribe živi i radi u Njujorku.
U nastavku možete pročitati odlomak iz njegove knjige „Čas kada se budimo zajdeno“ koju je na srpski prevela Nataša Vujnović, a objavila izdavačka kuća Arete.

PRVA USPOMENA KARMELE URESTI

Neke priče dugo, čak i godinama, borave u piščevoj glavi pre nego što ugledaju svetlost dana. Za to vreme većina usahne, baš tamo, izgubljene u dubinama uma, i nikad ne oživi. Retke, ipak, večno vrebaju iz prikrajka.

Ovo je jedna takva priča.

Često sam slušao ukućane kako pričaju o porodici Uresti; na kraju krajeva, Ikerne Letamendi Uresti je bila majčina vršnjakinja i družile su se još od detinjstva, u vreme kad je Ikerne provodila letnji raspust u Ondaroi. Majka mi je pričala da su u ta posleratna vremena knjige predstavljale luksuz koji njena porodica nije mogla da priušti, ali ona se dovijala da nađe načine kako da čita u kući u Antsosolou, u kojoj je Ikerne provodila leta s bakom i dekom. Ako bi se drugarice dogovorile da po podne izađu, ona bi se u domu u Antsosolou pojavila mnogo ranije, pa bi je Ikernini baka i deka zamolili da pređe u salon i tamo sačeka da njihova unuka završi ručak. Tad bi moja majka izabrala knjigu iz biblioteke i narednih pola sata posvetila čitanju. 

Dobro se sećam dana, bilo je to u vreme dok sam studirao, kad je Ikerne, u pratnji svoje majke Karmele Uresti, došla da nas poseti u porodičnom domu u Ondaroi. Ikerne je znala za moju ljubav prema književnosti i navela je majku da mi ispriča detalje iz svog života, znajući da uživam u takvim pričama. Uprkos svojim godinama, Karmele je ostavila utisak elegantne i visprene žene, ali priznajem da sam se, budući onako mlad i više zagledan u ono što dolazi nego u prošlost, izgubio u tolikim podacima, datumima i imenima koje je Karmele pomenula. Poseta mi je ostala u tako živom sećanju da se sad kajem što s više pažnje i radoznalosti nisam uronio u neobičan život te žene dok je još bila pri čistoj svesti.

Bilo kako bilo, nema nikakve sumnje da mi se u sećanje urezao ton tog razgovora i s godinama, umesto da ga zaboravim, sve sam se više zanimao i razmišljao o njemu. Možda naprosto zato što sam shvatio da Karmelin život, sve što joj se desilo, to vreme, ta atmosfera, ujedno su i deo moje priče i utkani su u potku mog porekla, u samu klicu mog bića. Kako se to obično kaže, nismo izolovana stvorenja, već plodovi naše epohe, obrazovanja, kulture, ali istovremeno i prošlosti.

Još jedna anegdota je bila važna za rađanje ovog romana. Ima nekoliko godina da mi je supruga pokazala fotografiju fudbalskog tima u kojem je kao devojčica igrala na plaži, za vreme oseke, kao što je to običaj u primorskim mestima. Fotografija je snimljena osamdesetih godina i, iako tad još nije napunila ni deset godina, odmah sam je prepoznao među drugaricama. Smejala se držeći loptu u rukama. Na slici, iza ekipe koja je pozirala na vlažnom pesku, isticao se zid mola prekriven zapaljivim grafitima. Bili su strašni. Zapitao sam se kako možemo biti srećni na prostoru umrljanom krvlju i žarom političkih tenzija.

Tek 2010. ubedio sam sebe da treba da napišem knjigu zasnovanu na životu Karmele Uresti, njene porodice i čitave te generacije. I mada sam dotad već napisao i objavio svoj drugi roman, od trenutka kad mi je, u vozu na putu od Bostona do Providensa, sinula ideja, nisam mogao da se oslobodim te zamisli niti da prestanem da istražujem i raspitujem se u želji da prikupim potrebne podatke.

Tomas Man je tvrdio da je za iznošenje istine o nekom događaju potrebno da od njega prođu godine ili makar da se društvo dovoljno razvije u pravcu nove epohe. 

Iako možda nije ispunjen nijedan od ova dva preduslova, smatram da je prva faza prikupljanja dokaza okončana i da je kucnuo čas da, na svoj način, rekonstruišem prošlost.

Da, to jeste priča o životu jedne porodice, ali, zašto da ne, i priča o jednom narodu.


Pretplati me
Obavesti o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments

Slični postovi

procitaj vise
Pročitaj više

Kafa sa prijateljima

Val Thorens – Francuska

Zimovanje je opet ušlo u modu, a sa time i zimski sportovi! Sve više ljudi ...

Autor: Marina

procitaj vise
Pročitaj više

Kafa sa prijateljima

Sarajevo – prvi deo

Ukoliko volite putovanja, nemate vremena (a ni puno para) za dalje ...

Autor: Jovana

procitaj vise
Pročitaj više

Kafa sa prijateljima

Hristos Voskrese

U izvodima iz predavanja objavljenog u knjizi Praznici Gospodnji kažu ...

Autor: uzkafu

procitaj vise
Pročitaj više

Kafa sa prijateljima

Bahami – zemlja gusara

Zašto se za Bahame kaže da su „Raj na zemlji“? Zato što su ...

Autor: uzkafu

procitaj vise
Pročitaj više

Kafa sa prijateljima

Manastiri – utočište mira i spokoja

Nedavno sam bila na jednodnevnom  izletu, kada sam obišla i tri manastira ...

Autor: Jovana